Stećci u Stupčanici i nekadašnji most

Nadgrobni spomenici stećci kao građevinski materijal

Carstva iz vremena prije njih uzmu samo ono što im treba. Nekada to budu i nadgrobni spomenici.

U bližoj okolini Olova sve lokacije sa stećcima su male nekropole. To je nelogično zbog toga što je tu postojalo srednjovjekovno gradsko naselje (podgrađe) sa utvrđenim gradom, s privrednom aktivnošću vezanom za rudarenje i trgovanje rudama, a u blizini su postojala i još neka „prigradska“ naselja, udaljena do 2–3 km. Tako imamo situaciju da neka sela na olovskom području imaju veće nekropole stećaka nego što ih ima u bližoj okolini Olova. Je li bilo još lokacija sa stećcima, jesu li nekropole bile brojnije i jesu li stećci uništavani i korišteni za neku drugu gradnju?

Jesu. Tome je uzrok kasnija gradnja, ponajviše gradnja puteva na prilazu gradu, ali i tadašnja svijest ljudi i administracije iz prošlosti (carstava) koja su kontrolisala tadašnju gradnju. Već smo u jednom ranijem tekstu pisali o ostacima stećaka koji se nalaze uz obalu rijeke Bioštice i koji su bili u sekundarnoj upotrebi, najvjerovatnije pri gradnji mosta preko Bioštice – „Stećci u rijeci Bioštici“ (link), kao i o još jednom mostu u koji su ugrađeni stećci, a koji još uvijek postoji – mostu na Orlji (Hasanspahić, 2014: 95–101). Pisat ćemo i o ostacima još jednog mosta preko Očevije. Znači, četiri mosta na malom području, za čiju su gradnju bili upotrijebljeni stećci.

Nije čudo to što nije postojala svijest o nečemu iz prošlosti kao što danas njegujemo nešto što smatramo kulturnim naslijeđem, nego što nije bilo poštivanja nadgrobnog spomenika ili grobnog mjesta kao mjesta vezanog za smrt, a smrt je nešto što se od prahistorijskog i antičkog doba poštuje.

Na istočnom prilazu gradu Olovu nalazio se jedan stari kameni most preko rijeke Stupčanice. Na osnovu ostataka mosta koje smo pronašli, usmenih i kartografskih izvora te podataka iz starije literature pokušat ćemo napraviti rekonstrukciju: gdje se nalazio, do kada je postojao i od kojeg je materijala bio građen. Prema svim podacima, most se nalazio na prostoru između Olova i Olovskih Luka, uz današnji magistralni put (44.127505, 18.606995).

Od pisanih podataka ostavio nam je Milenko Filipović jedan mali, ali bitan podatak. On je 1928. godine boravio u Olovu i pripremao svoju studiju o Olovu i bližoj okolini. U toj svojoj knjizi ostavio nam je podatak o mostu u jednoj fusnoti:

„Na mestu Golubuši, u Olovskim Lukama, gdje put prelazi preko reke, bio je kameni most, pa ga je voda srušila“ (Filipović, 1934: 34).

Nema više nikakvih detalja vezanih za most. Koja poplava ga je mogla srušiti? U toj knjizi može se vidjeti mala fotografija, ne toliko jasna gledajući originalnu verziju tadašnje štampe, na kojoj se vidi velika poplava, a ispod slike piše da je poplava iz 1915. godine. Najvjerovatnije je ta poplava iz te ratne godine srušila ovaj most.

U julu 1915. godine zabilježeni su, a nisu do 1941. godine dostignuti, maksimalni vodostaji na nekim mjernim mjestima na rijeci Bosni i njenim pritokama (Željeznica, Fojnica i Krivaja), kada su velike štete pretrpjeli Visoko, Olovo, Zavidovići, Maglaj, Doboj itd. (Omerović, 2017: 21).

Tu nije kraj mostu. On je sigurno bio obnovljen, ali od kojih materijala i kada, ne znamo. Kameni mostovi, ako nisu obnovljeni u potpunosti od kamena, mogli su biti obnovljeni kombinovanom gradnjom od kamena i drveta. Kameni stupovi, ako su preživjeli, mogli su biti sanirani, a na njih je mogla biti oslonjena drvena konstrukcija. Ovdje to nije bilo teško uraditi jer je drvo bilo glavni građevinski materijal.

Preko mosta je vodio put koji je od Olova išao prema Kladnju (Sarajevo – sjeveroistočna Bosna, Tuzla, Zvornik…). Na tom mjestu prelazio je rijeku s lijeve obale na desnu, zatim pratio rijeku i željezničku prugu do ulaza u kanjon Stupčanice. Na tom mjestu put se odvajao od pravca rijeke i željeznice i uspinjao prema naselju Drecelj, a dalje preko Kule i Karaule (Karaula-hana) prema Kladnju.

Bio je značajan i za lokalnu komunikaciju. Svi koji su dolazili iz pravca Kladnja i iz pravca Ponijerke i Gloga (a to su i sva sela s desne strane Krivaje) spuštali su se na taj most i tu prelazili preko Stupčanice, bilo da su išli u Olovo ili u sela uz Jablanicu, odnosno prema jugoistoku. Ovaj most je imao isti značaj kao i most na Bioštici ispod Olova (danas Gornjeg Olova), jer su pri dolasku iz pravaca koje smo spomenuli morali prijeći i preko mosta na Bioštici da bi došli u Olovo i dalje prema Sarajevu, odnosno prema jugu i jugozapadu. Ne znamo kada je ovaj most sagrađen. Vjerovatno je izgrađen u osmansko vrijeme, kada je izgrađeno više kamenih mostova u evropskom dijelu Carstva, odnosno kada je mostogradnja bila u svom zamahu.

Ima li most na starim kartama

Most je označen i na staroj austrougarskoj topografskoj karti: „Kladanj und Čevljanovici – Bosnien und Hercegovina, Nach Aufnahme 1885, Massstab 1:75.000, K.u.K. Militärgeographisches Institut, Teilweise berichtigt bis 15. I 1912.“ (slika 1). Lokacija na staroj karti upisana je kao „Kanićev han“, što je toponim koji se uvijek veže za han (prenoćište). Stara karta kojom se ovdje služimo izrađena je, kako je na njoj naznačeno, „nakon snimanja 1885. godine“ (Nach Aufnahme 1885), otprilike početkom 20. stoljeća, što znači da je most u to vrijeme postojao.

U maloj preglednoj karti u spomenutom Filipovićevom djelu o Olovu ucrtan je put i most (Filipović, 1934: 5) – (slika 2).

Na raspolaganju nam je još jedna topografska karta. Ne znamo kada je izrađena, ali je na njoj ucrtan stari put koji je prelazio preko mosta, a još uvijek je označen i sam most (slika 3). Ova karta je izrađena prije nego što je izgrađen magistralni put, jer on na njoj nije ucrtan. Vjerovatno je izrađena neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Na njoj su u blizini ucrtane i dvije oznake za muslimanska groblja. Posebno je bitna oznaka na lijevoj obali rijeke (vratit ćemo se na nju kasnije).[1]

Šta je ostalo od materijalnih ostataka

Vratimo se sadašnjoj situaciji.

U koritu rijeke nalazi se nekoliko klesanih kamenih blokova, jedna velika kamena ploča i još dva stećka. Na lijevoj obali, izvan vode, nalazi se još jedna prelomljena ploča. Svi ti blokovi su očigledno klesani i obrađivani. Zahvaljujući veoma malom vodostaju, svi se oni dobro vide (slika 4).

Jedan stećak (slika 5), u obliku je sljemenjaka sa postoljem, nalazi se uz lijevu obalu, nizvodno, oko 30 metara od ostalih ostataka (koordinate lokacije: 44.127534, 18.606689). Velika voda ga je pomjerila. Na jednoj bočnoj strani postolje je odbijeno da bi se stećak prilagodio poziciji na kojoj je bio postavljen ili postolje možda nikada nije ni postojalo. Stećak je dijelom zatrpan u riječno dno i nije ga moguće cijelog pregledati. Krovni dio pri krajevima (zabatima) na obje strane grubo je oklesan, što su tragovi prilagodbe poziciji na kojoj se nalazio. Po svojoj masivnosti možemo pretpostaviti da je korišten za temeljenje obalnih stupova mosta.

Drugi stećak nalazi se na sredini korita rijeke (slika 6), napola zatrpan, ali se s frontalne strane vidi da je u obliku sljemena.

Na obali se nalazi jedna kamena ploča (73 × 114 cm), klesana od lokalnog kamena magmatskog porijekla (slike 7a i 7b). Sa svih strana je klesana, ali je na jednoj strani naknadno prelomljena. Na tri mjesta, na užim stranama, postoje kvadratni utori (3 × 3 × 3 cm) koji su ostaci otvora za željezne klinove/trnove zalivene olovom. Klinovima je ploča bila povezana sa susjednim blokom u strukturi mosta. U utorima nema ostataka olova ni željeznih klinova. Ploča je potpuno iznad površine tla i doima se da je u skorije vrijeme pomjerena s nekog drugog mjesta. Ovako tanke ploče, debljine oko 20 cm, u gradnji mostova korištene su kao ograda mosta (korkaluk ili kalkaluk[2]). Na osnovu položaja otvora za željezne klinove i činjenice da je dio ploče odlomljen, a budući da je nismo pregledali s donje strane, ne možemo sa sigurnošću tvrditi na koji dio mosta je ova ploča bila ugrađena. Da li je bila dio korkaluka, vijenca ili je imala neku treću funkciju? (Vidjeti šematski prikaz karakterističnih elemenata starih kamenih mostova – slike 8 i 9.)

Nekada je vijenac izrađen od krupnih komada kamena pločastog oblika, širokih oko 90 cm i dugih do 2 m, kao što je slučaj na Starom mostu u Mostaru. Istovremeno, on predstavlja završni element čeonih zidova mosta i osnovu za konstrukciju ograde (Gojković, 1989: 26).

Primjetno je da je površina ploče uglačana, vjerovatno usljed trošenja, odnosno dugotrajnog djelovanja vode, koja je djelovala na njenu površinu i vremenom je uglačala.

U koritu rijeke nalazi se druga kamena ploča koja na sebi ima tragove jedne željezne spojnice. Utor i žlijeb za spojnicu nalaze se tačno na mjestu gdje se povezuju dva bloka na ogradi mosta. Također, i ova ploča je na jednoj strani prelomljena i ne znamo kako je izgledala u cijelosti (slika 10).

Sve ostalo od ostataka mosta vremenom je, djelovanjem vode, odneseno ili iskorišteno za neku drugu gradnju. Pregledali smo dio korita nizvodno, koliko je to bilo moguće, ali nismo uočili još klesanih kamenih blokova. Dio uz desnu obalu, na mjestu gdje se most nalazio, nismo pregledali jer je zapušten i zarastao u vegetaciju. Taj dio pripada zapuštenoj industrijskoj zoni („pilana“).

Odakle su stećci dopremljeni? Gdje su bili?

Vraćamo se ponovo starijoj topografskoj karti (slika 3), na kojoj je označeno groblje znakom za muslimanska groblja (zaokružili smo ga na priloženoj topografskoj karti). Upravo na mjestu gdje je označeno muslimansko groblje na lijevoj strani, udaljenom oko 300 metara od lokacije mosta, usmena kazivanja govore da je tu nekada bila nekropola stećaka i starih nišana, a da je na tom mjestu nekada bilo i dovište. Prema usmenom kazivanju, nekropola je uništena gradnjom sadašnjeg magistralnog puta[3]. Na toj topografskoj karti ucrtan je i stari put. Na postojanje ove lokacije s uništenim grobljem već smo ranije skrenuli pažnju (Hasanspahić, 2016: 416).

Groblje na lijevoj strani Stupčanice spominje Filipović:

„U Olovskim Lukama pa niz reku sve do Olova više je takvih grobalja. Jedan starinski grob je u groblju u Dolu pod selom. Šuma Krčev Gaj spušta se do puta levom stranom Stupčanice. Odmah u početku te šume a u strani blizu vrela Toluše je staro groblje. Samo su na jednom grobu uspravni nišani, i to ‘šehitluci’, kao i ranije opisani. Vidi se da je groblje bilo veliko: poznaju se ograđeni grobovi i leži veliki broj polupanih nišana. Groblje je davno napušteno, i po njemu je izrasla velika šuma. Drugo groblje je malo dalje od toga, opet u strani nad putom. Deli ih Toluša. I tu su mnogi polupani nišani, a uspravno stoje samo još dva neparna nišana, vrlo visoka.“ (Filipović, 1934: 32).

„Šuma Krčev Gaj“ i danas se spušta do puta, s pojasom niže i guste vegetacije uz sam put, tako da je područje na kojem se nalazilo to groblje u velikoj mjeri zaraslo u vegetaciju, a dodatni problem predstavlja minirana površina. Zbog toga se taj prostor ne može detaljno pregledati. Gradnjom sadašnjeg asfaltnog magistralnog puta (M-18) većim dijelom je uništena ta nekropola na lijevoj obali. Ne znamo da li je nešto od ostataka nekropole ostalo u šumi. Stećci koji su korišteni za gradnju ovog mosta najvjerovatnije su se nalazili uz to staro groblje na lijevoj strani.

Na desnoj strani također je označeno muslimansko groblje, koje se i danas nalazi na tom mjestu. Na staroj austrougarskoj karti koja je u prilogu (slika 1) to muslimansko groblje na desnoj strani označeno je znakom krsta/križa, a oko njega je označena relativno velika parcela. Tim znakom su na starijim kartama označene i nekropole stećaka, tako da nije isključeno da se i na toj lokaciji nekada nalazilo stećaka.

Groblje se i danas koristi, a u njemu se nalazi nekoliko starijih kamenih nišana koji potječu iz prve polovine 20. stoljeća ili s kraja 19. stoljeća.

Što se tiče oznaka za starija groblja, iako ona imaju posebne kartografske oznake, na svim izdanjima topografskih karata, i novijim i starijim, te oznake nisu uvijek pouzdane kada je riječ o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti. Za austrougarske kartografe koji su radili u Bosni, muslimanska groblja, pogotovo starija, kao i stećci, predstavljali su novinu, pa su se slabije snalazili u njihovom razvrstavanju prema starosti i konfesionalnoj pripadnosti.

Kako je izgledao most

Usporedbom sa starim kamenim mostovima koji mu mogu biti slični, kao i s rasponom obala na tom mjestu, možemo pretpostaviti da je most bio dug oko 30 metara i da je mogao imati dva ili tri svoda (luka), odnosno jedan stup u sredini korita i eventualno drugi u priobalnom dijelu. Lijeva obala je stjenovitija i stabilnija od desne, te se obalni stup mogao vezati za čvrstu obalu. Desna obala je, međutim, niža i nije stjenovita, pa je temeljenje obalnog stupa na toj strani bilo zahtjevnije.

Na lijevoj strani rijeka nije imala prostora za pomjeranje meandra prema obali. Desna obala bila je nestabilnija i niža, pa je na toj strani mogao biti još jedan riječni stup i svod u priobalnom dijelu, kako bi se smanjio otpor koji most pruža protoku velikih voda.

Lokacija koja je odabrana za gradnju mosta bila je najbolja na tom dijelu polja uz rijeku. Na tom mjestu polje se sužava u odnosu na uzvodni dio (Olovske Luke) i nizvodni dio (Karagino Polje). Odabirom ove lokacije izbjegnuta je nepoželjna situacija da rijeka napravi veliki meandar i ostavi most na suhom (npr. Vujinovića most u Vučitrnu preko Sitnice – Gojković, 1989: 164). Nizvodno rijeka pravi velike meandre, što se vidi na starim kartama. Danas to više nije tako jer je korito vještački regulisano.

Nakon stradanja od poplave 1915. godine ne znamo da li je most ponovo obnavljan. S obzirom na njegovu važnost, sigurno je da jeste. Ne znamo je li bio obnovljen u potpunosti od kamena, kombinovanom gradnjom od kamena i drveta ili potpuno od drveta.

Novi magistralni put, koji je građen nakon Drugog svjetskog rata, presjekao je i dijelom „poklopio“ trasu tog starog puta do mosta, a zatim nastavio lijevom obalom prema Olovskim Lukama. Tada je na magistralnom putu izgrađen savremeni most, nekoliko stotina metara uzvodnije. Ovaj stari most mogao je izgubiti na značaju tek izgradnjom asfaltnog puta i novog savremenog mosta.

Stradanje mostova od poplava nije bio rijedak slučaj, pa tako ni na nekim našim velikim rijekama. Nekoliko puta stradao je i obnavljan most preko Drine u Goraždu (Čelić i Mujezinović, 1995: 172). Kameni most na Drini u Goraždu, koji je odnijela voda, imao je ostatke stupova koji su bili vidljivi prije 1896. godine (Renner, 2007: 108), a oni su još uvijek vidljivi pri niskom vodostaju Drine. Često su od poplava stradavali i kameni mostovi na Miljacki. Drveni mostovi stradavali su i od požara.

Cilj svakog graditelja mosta jeste da most odoli gravitacijskim i vodenim silama i da putnik ostane suh.

Vrijeme je da se ovim materijalnim ostacima graditeljskog naslijeđa da neko pristojnije mjesto.

***

Hvala Muji Beridanu i Nusretu Sirči, dr. vet., koji su nam skrenuli pažnju na ove ostatke u koritu rijeke Stupčanice.

Mirnes Hasanspahić

Literatura i internet:

• Čelić Dž., Mujezinović M., 1998., Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, drugo izdanje (prvo izdanje 1966.), Sarajevo-Publishing, Sarajevo.
• Gojković M., 1989., Stari kameni mostovi – anatomija, patologija, zaštita, sanacija, konzervacija, Naučna knjiga Beograd,
• Hasanspahić M., 2014., ”Kulturno-historijsko naslijeđe oko izvora i gornjeg toka rijeke Orlje u blizini Olova”, Baština sjeveroistočne Bosne. br. 6  2013. Tuzla: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 95-101.
• Hasanspahić M., 2016., Nišani i stara mezarja na olovskom području, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, br. 5-6. maj-juni 2016. Sarajevo, 409-432; – link
• Hasanspahić M. Stećci u rijeci Bioštici, objavljeno: 18.9.2024., BhDOCumentary naučno-popularni internet magazin – link
• Omerović S.E., 2017., Poplava, zemljotres, smog : prilozi ekohistoriji Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću : zbornik radova, Udruženje za modernu historiju, Edicija Zbornici; knj. 3., 17-72.
• Renner Heinrich, 2007. Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko – 1896, ”Dobra knjiga”, Sarajevo.
• Škaljić A., 1989., Turcizmi u Srpskohrvatskom jeziku, fototipsko izdanje prema VI izdanju ”Svjetlosti”, Prometej Novi Sad i Dječija knjiga Sarajevo (2015), Sarajevo, str. 199.
• Kladanj und Čevljanovici – Bosnien und Hercegovina, Nach Aufnahme 1885, Mafsstlab 1:75.000, K.u.K. Militärgeographiisches Institut, Teilweise berechtigt bis 15. I 1912.

[1] Zahvaljujemo se Srečku Iganjtoviću i internet portalu www.vremeplov.ba na ustupljenoj karti.

[2] To je ograda koja se postavlja ondje gdje postoji opasnost od pada (ograda oko šerefeta na munari, ograda na mostu); u bukvalnom prijevodu to je „strašivost“, odnosno „mjesto straha“ (Šakljić, 1989: 416).

[3] Usmeni kazivač koji nam je na to skrenuo pažnju jeste Sead Mešić iz Olova. Hvala mu. To nam je potvrdilo još nekoliko usmenih kazivača.