Drvena korita

Gradnja od drveta.

Tradicija koja nestaje.

U kamenitim, krševitim i kraškim područjima korita se najčešće izrađuju od kamena, dok se u šumovitim krajevima izrađuju od drveta. Kamen je trajniji i dugovječniji materijal, dok je drvo podložnije propadanju i kraćeg vijeka. Pripremili smo galeriju fotografija iz naše kolekcije drvenih korita sa područja sliva rijeke Krivaje. Analizirat ćemo način izrade, materijale te alate koji su pri tome korišteni.

Kada smo pisali članak o Čuništima, spomenuli smo gradnju u drvetu: naveli smo primjere izrade drvnog badnja za vodenice i izradu drvenih korita. Iznijeli smo neke osnovne stvari o njihovoj izradi. Ovog puta predstavit ćemo malo detaljnije izradu drvenih korita iz jednog debla drveta i opisati jedan alat koji se je pri njihovoj izradi koristio.

Zašto su se korita izrađivala iz jednog komada drveta, odnosno jednog debla? Razlog je bio jednostavan – korito je moralo zadržavati vodu. Da je bilo sastavljeno od više dijelova, na spojevima bi dolazilo do gubitka vode. Zbog toga su se korita najčešće izrađivala od jednog komada drveta. Postavljala su se uz izvore i druga mjesta na kojima je bila dostupna voda, a služila su kao mala akumulacija i olakšavala pojenje stoke. Korita su bila različitih dužina, od vrlo malih do 7–8 metara. Izrađivana su najčešće od bora i jele, ali i od smrče, bukve i hrasta.

U novije vrijeme korita se izrađuju uz pomoć motorne pile, koju ovdje nazivaju motorkom. Najprije se njome usijeku vanjske strane unutrašnjeg dijela debla koji će se izdubiti, odnosno „okruži“ prostor predviđen za udubljenje. Zatim se unutrašnji dio više puta poprečno i uzdužno usiječe motornom pilom. Tako nastali komadi drveta izbijaju se malom sjekiricom, širim dlijetom i alatkom koju ćemo u nastavku detaljnije opisat. Nakon toga se unutrašnje stijenke korita fino zaglađuju. S vanjske strane skida se kora, a površina se također obrađuje i zaglađuje. Na fotografijama se na unutrašnjim stijenkama korita mogu uočiti tragovi usijecanja motornom pilom.

Važno je da stablo nema grana ili da ih ima što manje, jer grane na mjestima na kojima izrastaju narušavaju strukturu drveta, odnosno zida korita. Na tim mjestima postoji opasnost da se pri izradi, a kasnije i tokom upotrebe, pojavi neželjeni otvor ili pukotina. Cilj je da korito što bolje zadržava vodu, posebno ako je izvor male izdašnosti, što je naročito važno u sušnom periodu.

U nekim područjima, gdje nema dovoljno visoke šume i velikih, pravih stabala, primijetili smo da su korita izrađena od drveta koje nije sasvim pravo i koje je imalo velike grane. Ipak, zidovi takvih korita ostali su dobro očuvani. U tim slučajevima vodilo se računa da zidovi korita budu što deblji.

Drvena korita su tradicija i dio lokalnog krajolika. Prava tradicija je ono čemu se ne zna početak. Jedno od korita koje smo ranije zabilježili više ne postoji – nestalo je u periodu između 2014. i 2026. godine. Vjerovatno ih je u međuvremenu propalo još. Neka su zamijenjena betonskim koritima. Potreba za drvenim koritima sve je manja: stoke je sve manje, a sela širom jugoistočne Evrope postepeno ostaju bez stanovništva. Ako se ovaj trend nastavi, za desetak godina drvena korita mogla bi gotovo potpuno nestati. Ostat će zabilježena na fotografijama i u sjećanjima ljudi koji su ih koristili.

U ovim malim vodenim akumulacijama stanište pronalaze i sitni vodeni organizmi. Nekoliko puta smo u njima uzorkovali male slatkovodne puževe (Gastropode). Oni žive u izvorima, potocima, rijekama, jezerima i podzemnim vodama, ali mogu obitavati i u drvenim koritima. Većina ih je vrlo sitna, često svega 1–5 mm. Ko zna koliko još mikroorganizama i drugih sitnih vodenih organizama obitava u ovim malim vodenim akumulacijama?

Izrada ovakvih korita imala je vrlo mali utjecaj na okoliš. Za njihovu izradu korišten je obnovljivi prirodni resurs – drvo. Kada bi korito dotrajalo i više se nije moglo koristiti, nije stvaralo otpad u današnjem smislu. Ostaci drveta mogli su se iskoristiti kao ogrjev, a sam materijal se prirodno razgrađivao.

Kako se nekada pravilo korito (kobla/keser/tesla)

Ručna alatka kojom se najlakše izdubljivala unutrašnjost drveta bila je kobla ili keser. Njena upotreba bila je posebno važna prije pojave motorne pile, kada se drvo moralo u potpunosti izdubiti ručno. Jedna od osnovnih konstrukcionih, ali i namjenskih razlika u odnosu na sjekiru jeste u položaju sječiva: kod sjekire je sječivo paralelno s drškom, dok je kod kesera postavljeno poprečno, odnosno horizontalno u odnosu na dršku. Za masivnije radove pri izdubljivanju drveta, kao što je izrada korita, mogla se koristiti i sjekira krampa, koja je imala dužu dršku i bila masivnija alatka u odnosu na keser, odnosno koblu.

Riječ „keser“ u naš je jezik došla iz turskog jezika. Ćèser, kèser (tur.) označava vrstu čekića koji s jedne strane ima oštricu i kojim se može sjeći i tesati (Škaljić, 1989: 191). Porijeklo riječi „kobla“ nismo uspjeli utvrditi. Tesla je treći naziv koji se za ovu alatku koristi na južnoslavenskom govornom području.

Alatka se nekada često koristila. Pojavom motornih i električnih mašina postepeno je potisnuta iz upotrebe i danas je često možemo vidjeti u muzejima kao muzejski eksponat. Izdvojili smo nekoliko crteža ove alatke iz starih njemačkih i austrijskih prodajnih kataloga iz 1913, 1926. i 1937/38. godine. U njemačkom jeziku naziva se „Dexel“. U katalozima je predstavljena u nekoliko varijanti: Zimmermanns-Dexel – stolarska sjekira, odnosno tesla; Schiffszimmermanns-Dexel – brodograditeljska tesla; i Küferdexel – bačvarska tesla.

Upotreba ovog alata ima dugu prošlost. Keser se može naći i među prahistorijskim alatima, upravo među alatima za obradu drveta. Pod zajedničkim terminom ascia podrazumijevala se, uz sjekiru, i ova vrsta alata. U širu upotrebu keser ulazi tokom rimskog perioda, kada se počinju razvijati i različite varijante ovog alata. U arheološkom smislu keseri se razlikuju prema obliku sječiva, koje može biti ravno ili lučno zasvedeno (Busuladžić, 2014: 41–43).

Pronašli smo ovu alatku koja se koristila na ovom području. Keser ili kobla prikazana na fotografijama u vlasništvu je Bege Hasanspahića (90) iz Žinove. Bego je stolar. Danas, u devedesetoj godini života, više ne radi, ali i dalje rado govori o obradi drveta. Tokom posljednje dvije-tri decenije izrađivao je sazove i, naravno, koristio ovu alatku, kojom je izdubljivao rezonator ovog drvenog žičanog instrumenta. Za nju koristi nazive keser i kobla. U jednoj studiji o izradi saza Bego je predstavljen s još nekoliko graditelja ovog instrumenta u Bosni (Trako, 2014).

Mirnes Hasanspahić

Literatura:

• Busuladžić A., 2014., Antički željezni alat i oprema sa prostora Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
• Škaljić A., 1989., Turcizmi u Srpskohrvatskom jeziku, fototipsko izdanje prema VI izdanju ”Svjetlosti”, Prometej Novi Sad i Dječja knjiga Sarajevo (2015), Sarajevo, str. 199.
• Trako Š.,  2014., Saz u Bosni, Fojnica: “Fojnica”, 2. prošireno izdanje.

U nastavku je serija fotografija drvenih korita

Kobla u starim njemačkim prodajnim katalozima

Sve ove kataloge je sakupio i digitalizovao Wolfgang Jordan koji ima mali muzej u malom mjestu Dorfen kod Minhena u Njemačkoj i internet stranicu bogatu podacima o alatima za obradu drveta. Pomogao nam je oko snalaženja u mnogobrojnim katalozima – https://kataloge.holzwerken.de/index.php

Kobla kao arheološki nalaz

Kobla kao muzejski eksponat